Intervju o najavljenim promjenama u Zakonu o radu

Za početak, jeste li zadovoljni s novim promjenama kod novog Zakona o radu? 

Promjene unose priliku za veći angažman odvjetnika i pravnika u primjeni propisa jer je dosta stvari ostavljeno na prosudbu poslodavcu i radnicima. To nije nužno loše jer sad imamo računovodstvene servise koji sastavljaju ugovore o radu i otkaze ugovora, što stvara probleme u praksi. Postoji dosta bitnih izmjena zakona, ali ono što ostaje je i dalje vrlo niska razina radničkih prava. Tu prije svega mislimo na iznimno mali broj dana godišnjeg odmora, jeftino otkazivanje i kratke otkazne rokove, u usporedbi sa zapadnim zemljama. I dalje neće biti moguće naplatiti radniku obuku, iako je radnik dao otkaz čim se je osposobio za samostalan rad. Brojne su nelogičnosti koje i dalje ostaju zbog nepoznavanja trendova i stvarne situacije na tržištu rada. Većina promjena je takva da će biti potreban veći angažman odvjetnika i pravnika u tumačenju propisa, pa će se prekinuti s time da radne odnose tumače nestručnjaci.

Koje su najveće promjene u odnosu na prethodni Zakon o radu?

Neke novosti koje su najavljene u tekstu prijedloga novog zakona tiču se ograničenja broja ugovora o radu na određeno vrijeme na tri ugovora, kontrolu radnih uvjeta kod radnika koji rade od kuće, produljenje probnog rada ako je radnik odsutan, liberalizacija zapošljavanja na dodatnim poslovima, light bolovanje, dopust za skrb o članovima kućanstva, nema otkaznog roka ni otpremnine za radnike starije od 65 godina života i 15 godina staža, obveza imenovanja dva povjerenika za zaštitu dostojanstva ako poslodavac zapošljava 75 ili više radnika, prilagodba digitalnih platformi tijekom 2023. godine, diskriminacija radnika koji nisu članovi reprezentativnih sindikata.

Mnogi radnici imaju ugovore na određeno vrijeme. Zakonodavac to vidi kao problem te se on pokušava riješiti i ovim izmjenama zakona, pogotovo jer se to trebalo smatrati iznimkom u radnom zakonodavstvu. Smatrate li da će novi zakon uspjeti smanjiti broj radnika koji rade na određeno vrijeme?

Ne izravno. Pravo smanjenje broja radnika na određeno vrijeme će nastati s promjenama na tržištu rada kojima smo svi svjedoci. Sad nedostaje radnika u svim sektorima, pa se čak i na javne natječaje ministarstava za mnoga radna mjesta nitko ne javlja. U privatnom sektoru se ugovor o radu na neodređeno vrijeme podrazumijeva, i to više nije privilegija. Ono što će biti šok za poslodavce je da će morati odgovarati radniku na pitanje zašto i dalje nemaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Zakon prepoznaje i pojavu prebacivanja radnika s firme na firmu, a koje su sve vlasnički povezane, a i pauza između 3 godine kontinuiranog rada na određeno vrijeme se produžuje na 6 mjeseci. Probni rad više neće trajati pola godine ako je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, ali zakon samo kaže da mora biti proporcionalnog trajanja. 

Po novome uz stalni posao moći će se imati i dodatni posao, do 16 sati tjedno. Za to neće biti potrebna suglasnost poslodavca? Smatrate li da će se u tom slučaju pojaviti problemi s matičnim poslodavcem? 

I do sad je bilo moguće radniku raditi dodatni posao, ali samo uz suglasnost matičnog poslodavca. U praksi se takvo odobrenje nije tražilo, a radnici su se bavili dostavama i vožnjom taksija, bili plaćani na ruke ili putem obrta. Promjena će možda malo povećati takav oblik rada, iako će i dalje biti jeftinije i zgodnije radniku otvoriti obrt. 

Pravi problem ovog dodatnog rada je umor radnika, i postavlja se pitanje koje je već bilo aktualno pred našim sudovima: ima li poslodavac pravo kontrolirati odmara li se vozač u slobodno vrijeme ili vozi autobus gradskog prijevoza u Njemačkoj tijekom godišnjih odmora ili koliko je dopustivo da anesteziolog i kirurg za vrijeme slobodnog vremena, operiraju u Austriji ili u nekoj privatnoj klinici u Hrvatskoj. 

Kao poslodavcima, nama je u interesu da se radnik odmara, ide na sport, ima obitelj, a ne da se iscrpljuje do ponoći dostavama hrane ili radom u privatnim poliklinikama. Na tržištu je vidljiva pojava skraćivanja radnog tjedna sa 40 na 30-ak sati tjedno, u isto vrijeme kad neki radnici rade u stalnom režimu prekovremenog rada ili kod drugog poslodavca. To su dvije pojave koje naš zakon prepoznaje, ali nedovoljno usmjerava. Naš je zakon o radu i sad dovoljno liberalan za one koji ga znaju čitati i primjenjivati u skladu sa svojim poslovnim planovima. 

Možda ima više smisla da zaposlenik može samostalno odlučiti gdje i koliko želi raditi, ukoliko postoji namjera povećanja broja sati koliko jedan zaposlenik može tjedno raditi? Pretpostavljam da postoje osobe koje bi prije htjele raditi kod matičnog poslodavca 56 sati, umjesto kod drugog dodatnih 16?

Ne znamo je li moguće raditi 50 sati tjedno bez trajnih posljedica za fizičko i psihičko zdravlje i bez posljedica na društveni život radnika. Trend je smanjenja broja radnih sati, a ne iscrpljivanja u slabo plaćenom radu. Iz iskustva vidimo da je sve više radnika stranaca u uslužnim djelatnostima, a uslužne djelatnosti su najlogičniji sektor za dodatni rad. Događa se to da radnici u slabije plaćenim zanimanjima i sektorima moraju dodatno raditi kako bi izbjegli siromaštvo, a korist od tog dodatnog rada i prekovremenog rada imaju oni koji si razne usluge, kao što je taksi, dostava hrane ili čišćenja kuće, mogu platiti. Radnici na bolje plaćenim radnim mjestima već sad nemaju plaćeni prekovremeni rad jer su plaćeni fiksno ili imaju ugovorene bonuse, pa im dodatni rad niti neće biti zanimljiv. Dodatni rad sprječava matičnog poslodavca u slobodnom određivanju radnog vremena i u prekovremenom radu, što u suvremenim radnim uvjetima nije baš zgodno.

U praksi se rad od kuće još uvijek doživljava kao nešto izvanredno. Prema našem istraživanju je udio oglasa koji nude rad na daljinu je trenutačno oko 3 posto. Međunarodno je rad na daljinu jedan veliki trend na tržištu rada koji bi potencijalno mogao imati različite posljedice - od proširenja raspona zapošljavanja do pružanja zaposlenicima veće fleksibilnosti, čak i do pomicanja geografske koncentracije industrija. S obzirom na to da Hrvatska nije izolirani otok u svijetu, očekujemo da će dugoročno trendovi utjecati na hrvatsko tržište rada. Kako je reguliran rad od kuće odnosno rad na daljinu? 

Izmjene zakona su dosta složene kad se radi o radu od kuće. Rad od kuće će biti moguć ako zaštita na radu procijeni takav rad kao nisko rizičan. Ako se radi o radu od kuće dužem od 15 dana u kontinuitetu, poslodavac mora snositi troškove režija radniku, u iznosu koji sam poslodavac odredi ili ugovori s radnikom. Nisu svi radnici za rad od kuće, nekima je radno okružje, kolege, ured - ono što ih pogoni i gdje su najuspješniji. Nekima je rad iz ureda težak i lakše im je raditi od kuće. Trećima treba promjena svako malo, i to su okolnosti koje poslodavcima služe za stvaranje organizacije koja je za biznis optimalna. 

Ne zaboravimo i da je većina naših stanova premala za rad od kuće, da se od roditelja tradicionalno očekuje i da kuhaju ručak, peru odjeću i idu u nabavku dok su kod kuće, da pišu zadaće s djecom jer imamo takav školski sustav, i tako dalje. Rad na daljinu je nešto što koristi bolje plaćenim radnicima bez obiteljskih obveza, koji mogu putovati i živjeti zimi na udaljenom jadranskom otoku ili se provoditi u europskoj metropoli, ali ne i za većinu radnika koji bi mogli raditi na daljinu stalno. 

Smatrate li da će nova zakonska regulacija potaknuti rad na daljinu u Hrvatskoj?

Ne mislimo tako. Uvjerenje u našoj javnosti je da je rad od kuće nešto izvanredno, ili nešto što funkcionira ako ti je poslodavac strano trgovačko društvo. Često radnici na bolovanju rade od kuće jer mu prehlada ne smeta u radu od kuće, a i bolovanje ionako plaća poslodavac za prva 42 dana bolovanja. Rast cijena struje i grijanja poslovnih prostora će povećati broj radnika od kuće. Kad je izbila kriza oko korone strani poslodavci su smanjivali kvadrate poslovnih prostora, a vidimo i sad da je za rad iz ureda potrebno rezervirati desk nekoliko dana unaprijed.

Ono što će se dogoditi je da će se povećati broj radnika koji iz Hrvatske rade za inozemne poslodavce. U posljednje dvije godine se puno naših ljudi koji rade za strane poslodavce, vratilo kući ili putuju između država. Sve češće se pronalaze oglasi za posao koji predviđaju rad na daljinu za inozemnog poslodavca odmah u startu, bez opcije rada iz ureda. To će dovesti i do veće potražnje za co-working prostorima u Zagrebu, kao i do seljenja stanovništva u manje gradove na obali i na selu gdje je kvaliteta života bolja, a usluge dostupnije.

Prema kojim uvjetima će poslodavac moći ulaziti u domove radnika, ukoliko oni rade od kuće?

Sve kako dogovore ugovorom o radu. Ulazak ne smije kršiti dostojanstvo radnika i osobni i obiteljski život i ne smije biti prečesto. Poslodavci koji organiziraju rad na daljinu imaju instalirane softvere koji mjere aktivnost radnika na računalu, i to se čini kao manje intruzivna metoda kontrole radnika od ulaska u stan radnika.

U propisivanju kontrola radnika, treba paziti na poštovanje osobnog i obiteljskog života radnika, privatnosti, a za to je potrebno stalno unaprjeđivati sustave kontrole, provjeravati njihovu usklađenost s GDPR-om i hrvatskim propisima. 

Ispada da je poslodavac taj koji je odgovoran provjeravati odakle radnik radi i živi li u mjestu koje je prijavio kao boravište ili prebivalište. Nije li to teško provesti u praksi?

Ako se organiziraju procesi i ako se radnim pravom bave stručnjaci, problema nema. I do sad je postojala ta obveza, ali s radom na daljinu će ta obveza postati još aktualnija. Ono što će biti uistinu prava promjena nije pitanje iz kojeg grada netko radi, nego iz koje države. Osnovno je pravilo da se na radni odnos - dakle na razloge za otkaz, trajanje otkaznog roka, otpremninu i godišnji odmor, primjenjuje pravni sustav one države iz koje radnik uistinu radi. Kako su kod nas sva ta radnička prava često skromnija nego u europskim zemljama, nastat će problem primjene tih propisa na radnike. Naši poslodavci jednostavno nisu spremni na takve iskorake jer ne znaju primijeniti ni hrvatsko radno pravo.

Tvrtke uglavnom ne provjeravaju uvjete u kojima njihovi zaposlenici rade na daljinu. Pretpostavljam da je to dosta velik ulazak u privatnost zaposlenika. Međutim, problem nastaje kad treba utvrditi kako utvrditi odgovornost ozljede na radu?

Tako je. Naš sustav omogućuje poslodavcu da si smanji odgovornost za ozljedu radnika ako je radnik sam doprinio nastanku ozljede. 

Sve više hrvatskih kompanija zapošljava osobe koje rade iz stranih država. Koji zakon hrvatski poslodavci moraju primjenjivati tom slučaju, hrvatski i inozemni?

Uvijek se za rad iz Hrvatske, primjenjuje hrvatski Zakon o radu. Nije bitno koje je nacionalnosti radnik, nego gdje radi. Hrvati koje rade iz Grčke na daljinu za hrvatskog poslodavca, rade po grčkom Zakonu o radu. Vidimo trend promjene špranci za ugovore o radu jer se ne podrazumijeva da strani radnici imaju shvaćanje naših pravila i društvenih normi kao što ih shvaćamo mi. Radnici koji ne govore hrvatski jezik i dalje sklapaju ugovore o radu koji su sastavljeni na hrvatskom jeziku, što je nelogičnost koju i dalje ne rješava novi zakon, a poslodavci koriste nekakve šprance koje su za takve prilike neprimjenjive.

Probni rad će i dalje trajati najduže šest mjeseci. Međutim, od sada se probni rad može produžiti ukoliko je radnik bio odsutan tijekom probnog rada zbog bolovanja ili drugih prava?

Tako je. Ako radnik sad radi mjesec dana, i ode na bolovanje, poslodavac ili čeka kraj bolovanja ili mu daje otkaz zbog nezadovoljenja na probnom radu. Ako se taj radnik vrati na posao za tri mjeseca, probni rad će mu biti još samo dva mjeseca, dakle ukupno tri, što je nedovoljno. Po novom zakonu će se taj probni rad produžiti za tri mjeseca trajanja probnog rada, i to će dati priliku i radniku i poslodavcu da se dokažu. 

Puno veći problem je što u našem narodu postoji i uvjerenje da tijekom bolovanja ne možeš dobiti otkaz, što nije istina, pa radnici koji bolovanje mogu otvoriti kod svojeg liječnika slanjem emaila, zlorabe tu situaciju i ostaju zaposleni mjesecima. Na tjednoj razini imamo ovo kao pitanje i uporno dokazujemo poslodavcima i radnicima da je otkaz tijekom bolovanja nezakonit samo ako je bolovanje otvoreno zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, i malotko nam iz prve povjeruje u to. Boje se inspekcija, a cijelo vrijeme bolovanja radnik radi dostave ili se natječe na festivalima i daje izjave za medije o sportskim podvizima, sve dok je na bolovanju koje plaća poslodavac. Kad bolovanje ne bi plaćao poslodavac nego osiguravatelj koji i provodi kontrolu opravdanosti bolovanja, problema ne bi bilo.

Od sada je reguliran i rad putem digitalnih platformi poput Ubera, Bolta i Glovo. Na koji način će se promijeniti način na koji posluju razne digitalne platforme?

Promjene će stupiti na snagu tek za godinu i pol dana, tako da za sad promjena neće biti. Već vidimo da su se lokalni posrednici - agregatori - prilagodili promjenama. Sve je više dostavljača stranih radnika, pa je nešto od povremene djelatnosti, preraslo u ozbiljan posao.

Što je to light bolovanje?

Tako smo nazvali bolovanje bez doznaka liječnika. To je na engleskom jeziku: call in sick - kad si bolestan i telefonom javiš poslodavcu da ne dolaziš na posao, i ne ideš liječniku po doznake. To je nešto što postoji u svakoj zemlji na zapadu, a kod nas se koristi kod poslodavaca u privatnom sektoru. Kod nas se i dalje najveći broj bolovanja vodi na trošak poslodavca, pa otvaranje bolovanja i doznake samo nepotrebno kompliciraju obračune plaće, a u vrijeme gripe je jednostavnije odmoriti se doma nego ići u ordinacije liječnika. Light bolovanje treba propisati internim aktima, tako da radnici smiju godišnje izostati bez liječničke potvrde dvaput po tri radna dana, i to kod onih poslodavaca koji su usmjereni na rezultat i stvaraju povjerenje u odnosima s radnicima.

Od sada će zaposleni smjeti koristiti neplaćeni dopust za obiteljske potrebe?

Kako raste broj starijih osoba, a sustav socijalnog osiguranja ne prati potrebe za skrbi o starijima. Ne postoji bolovanje za čuvanje oca ili majke, pa je ovo pokušaj da se bar malo olakša radnicima. Problem je što se ta skrb odvija na račun poslodavca.

Što je to povjerenik za zaštitu dostojanstva i kako komentirate da od sada trebaju postojati dva povjerenika, muškarac i žena?

Povjerenik je osoba koja rješava pritužbe radnika koje su vezane za povredu dostojanstva radnika. Imenovanje povjerenika je obvezno kod poslodavaca koji zapošljavaju više od 20 radnika. Izmjenama je predviđeno da će kod poslodavaca koji zapošljavaju 75 radnika biti obvezna dva povjerenika što smatramo opravdanim s obzirom na broj radnika i broj potencijalnih pritužbi, i povjerenici moraju biti različitog spola zbog usklađivanja s europskim pravilima o ravnopravnosti spolova.

Od sada će biti moguće diskriminirati radnike koji nisu članovi sindikata. Je li to uopće ustavno?

Naše prvotno tumačenje je bilo da se radi o diskriminaciji nečlanova sindikata i da bi zbog toga moglo doći do osnivanja novih neovisnih sindikata, no nakon medijske objave smo dobili reakciju čitatelja kako ne samo da se radi o diskriminaciji nečlanova sindikata nego i diskriminaciji svih neovisnih sindikata koji više neće biti atraktivni pa će se radnici više pridruživati sindikatima koji sklapaju kolektivne ugovore što bi posljedično moglo dovesti do prekida rada neovisnih sindikata.