Lekcija koju sam učila 8 mjeseci

Iako se ponekad i jako opečemo, ipak znamo pružiti novu priliku. Smatram da svima treba pružiti istu šansu, isti početak s apsolutnim povjerenjem jer nitko ne bi smio biti zakinut zbog našeg lošeg iskustva. Novi početak je novi početak i treba krenuti od nule, kao da se prije ništa nije dogodilo. Teško je, ali što da smo mi na toj drugoj strani? Ohladit se, resetirat i sve nanovo.

Prije pola godine izabrali su me u oštroj konkurenciji kao osobu za novo razdoblje poslovanja koje se nalazilo pred ovim biznisom u privatnom vlasništvu. Vladala je obiteljska atmosfera, svi su si međusobno pomagali, idilična priča. Nakon samo 8 dana su mi se zahvalili i rekli kako nisam ispunila njihova očekivanja te me poslali nazad za Zagreb. Sam tak. Jedna od tek nekoliko rečenica kojih se sjećam od šoka jest i zamjerka što sam radila neke poslove za koje su drugi bili zaduženi (toliko o tome da svi sve radimo). Ono što sam naučila i kaj sam si obećala idući dan kad sam se ohladila, jest da si isto više neću dozvoliti. Kad se zaposlim negdje, želim odmah definirati očekivanja sa šefom i s ljudima s kojima ću blisko surađivati. Lekcija naučena.

Eto me ubrzo na novom poslu u vlasništvu globalnog holdinga, u skroz drugačijim uvjetima, s ljudima koji bleje u ekran po 9 i više sati i trznu jedino kad kihnu. Nekako smo već kroz uvodni dio prvi dan prošli kroz opis posla, koji su mi zadaci i što se očekuje od mene. To je to, to se tak radi, mislila sam. Međutim, kako su dani odmicali, tako nikako da potpišem ugovor. Jako se brzo sve odvijalo i nije mi puno trebalo da shvatim kako to nije posao koji želim raditi svaki dan, pet dana u tjednu. U međuvremenu sam otišla na intervju za primamljivu poziciju koja bi zadovoljila moje apetite i želju za osobnim i profesionalnim razvojem. Obzirom da sam htjela taj posao, nisam spominjala još uvijek nepotpisani ugovor jer mi je takva situacija birokratski odgovorala. Dobila sam taj posao.

Nova firma, mlada ekipa, puno ideja, želja, očekivanja i obećanja. Točno ono što sam dugo željela - biti dio priče od samog početka, gledati kako se posao razvija, kako svi zajedno učimo i rastemo. Plaća nije bila brojčano točno definirana, ugovor takaj. Pa pričekat ćemo da prođemo ovu fazu pa bumo onda, kaj bumo sad sastavljali ugovor, sve smo se dogovorili. Ouuukeeeej? Nisam pošteno ni zagrijala stolac, kad eto poziva za rad u inozemstvu na mjesec dana - neprežaljena prilika zbog koje se grizem već pet godina. Bez razmišljanja sam pristala. Bila sam svjesna da mogu ostati bez trenutnog posla, ali ovo je bilo ukazanje! Ovo je bila prilika koju sam potajice priželjkivala duboko u sebi. To je to! Sreća najveća, sreća do kraja svemira i nazad!



Uvjete sam jasno dogovorila i to pisanim putem. Zanimljivo je kako sam shvatila da su druge strane, poslodavci ili oni s kojima dogovaramo posao, u većini slučajeva nejasni. Sve nešto lako ćemo, budemo, ma da, da. Ne. NE! MI smo ti koji trebamo i ako treba tri puta napisati uvjete i tražiti potvrdu. Tek tada možemo biti sigurni da je drugoj strani jasno što je dogovorila, a mi smo sigurni u ono na što smo pristali. Prolazili su dani u inozemstvu, a onaj prijašnji posao se gasio. Bilo je vrijeme za ponovno traženje The perfect match-a.

Dok sam tako opet pisala motivacijska pisma, što za ovdje, što za inozemstvo, odnosi s bivšim poslodavcem su mi ostali neriješeni. Naravno, financijski. Nit ugovora, nit konkretne cifre za plaću koju trebam dobiti nit ikakvog pisanog traga. Mogu se pozdravit sa zarađenim novcem i ošamarit.

Paralelno se događa uplata od rada u inozemstvu, ali? pogađate! Ne u dogovorenom iznosu. Čuda li! Tu sam pogriješila jer sam se o uvjetima dogovarala s dvije osobe, makar sam čak u nekoliko navrata glavnoj i odgovornoj osobi rekla za točno dogovorene uvjete s drugom stranom. I nastane kuršlus.

Zadnje u ovim agonijama od priča o pogreškama i učenju na vlastitoj koži u vezi dogovaranja jasno definiranih uvjeta jest da bivši poslodavac ima neku svoju ekonomsku računicu za moju plaću, onu koju nikad nismo točno definirali. Šamar. OPET!

Trebalo mi je da promjenim čak četiri poslodavca i osam mjeseci da naučim niže navedeno i postavim si pravila kod sljedećeg zapošljavanja:

Plaću definiram kada me odaberu kao kandidata za kojeg su se odlučili.
O pristanku na zapošljavanje odlučujem nakon točno definiranih uvjeta (nema dogovaranja plaće ili putnih troškova prvi radni dan ili kasnije).
Tražim potpisani ugovor prvi radni dan, najkasnije do kraja prvog tjedna.
U prvih par dana razgovaram s nadređenim, a onda i s članovima tima o očekivanjima, što vlastitim, što njihovih od mene.
No, priča ipak ima



Eto me u novoj radnoj sredini po peti puta ove godine, plaća jasno definirana kada sam bila izabrana, ugovor potpisan prvi tjedan i ono zadnje, ali ne manje važno, znam što se od mene očekuje. Ne tražim nemoguće, već da poslije opet ne bude Pravimo se glupi situacija. Ni na lijepe oči, ni rođenom bratu. Radi sebe.

Martina Raškaj, mag.oec.

Savjetnica za životopis i zapošljavanje. VELIKI optimist. Strastveni istraživač. Vječni putnik. Područje rada: Promjena kao komfor zona.