Lažni zaposlenici

Koliko puta ste čuli da netko traži posao i moli Boga da ga ne nađe? Ja ih odmah prepoznam u telefonskom razgovoru, o da! Zbog njih okrećem oči dok pričamo na telefonu, zbog njih mi tlak skoči na hiljadu dvjesto i njima se čudim još danima poslije. O da! Ti ljudi imaju status zaposlene osobe, a nezainteresirani su za posao kao teenager u binarnu nomenklaturu i jedva čekaju da kazaljka pokaže 16 sati da krenu kućama. Sumnjam da ijedna firma na svijetu želi takve zaposlenike. Sumnjam.

Kroz svoje iskustvo na poslu, navikla sam da ljudi na e-mail ne odgovaraju brzo, a još sporije šalju ponude. Ili je uopće ne pošalju. U firmi imamo pravilo da ako ne dobijemo odgovor u roku od 2 do 3 dana, zovemo i "provjerimo" da li su uopće primili naš e-mail. Tek onda ti zaposlenici zapravo kreću u akciju, kao da su taj e-mail primili tek sada, a ne prije nekoliko dana. Gubimo vrijeme da druge ljude, te druge zaposlenike neke firme, "tjeramo" da rade svoj posao. To što time gubim samo ja jer želim napraviti svoje radne zadatke na vrijeme, njih nije briga; takvi ljudi toga nisu ni svjesni. Ne razmišljaju dalje od svog nosa i kakve posljedice svojim ponašanjem prouzročuju. Nažalost je tako, ali naviknuli smo.

Obratila sam se jednoj inozemnoj firmi i zatražila ponudu. Ne da sam je čekala još par dana od prvog poziva, onog lažnog kao Jeste li primili moj e-mail, već preko mjesec i pol dana! Da, mjesec i pol! Mjesec i pol dana slanja mail-ova, telefonskih razgovora, pa su onda bili i blagdani pa se čekala još neka cijena itd. itd. Tisuće opravdanja i izgovora. Do onog trenutka kad nam je stvarno bilo hitno saznati cijenu zbog planiranja troškova. Kako sam zapravo napokon dobila ponudu? Na način da je u ovom slučaju ipak šef morao urgirati, što zbog muškog, što zbog ozbiljnijeg glasa: Koji je Vaš problem? Mjesec i pol dana čekamo ponudu! Ako Vam se ne da radit, recite mi. Dajte nekom drugom da odradi, ali dajte pošaljite ponudu. Gospodin: Poslat ću Vam danas ponudu. Šef: Ne, nećete je poslati danas. Pošaljite je sutra do 14 sati, ali nemojte da Vam se dogodi da je pošaljete u 14 sati i 1 minutu. I tako sam ja sljedećeg dana oko 13:30h napokon dobila dugo očekivanu ponudu. Ne rezultate znanstvenog istraživanja, ne doktorski rad, već 1 stranicu papira! Jupi, pa netko je napravio ono za što je plaćen!

Tako sam si i ja jednom "priuštila" gospođu koja "radi" u domaćoj firmi, tj. više volim upotrijebiti izraz da je zaposlena, nego da radi. Bio je ponedjeljak kad sam poslala upit. Navela sam veličinu zemljišta i pitala za cijenu najma stroja. U petak još uvijek nisam dobila cijenu pa sam je nazvala. Ajooj, pa kolega mi nije to poslao, nisam taj mail označila nepročitanim jer tako znam da nije riješen, ali evo budem Vam do kraja dana odgovorila. Rekoh, Ljubazno Vas molim jer mi je hitno. Prošlo je 16 sati, vozim se doma, kad čujem na mobitelu zvuk da je došao e-mail. Njezin. Žurim se pročitati prije nego se upali zeleno na semaforu, baš me zanima cijena. Letim očima po ekranu, nigdje ne vidim cijenu, nema priloga. Ne razumijem. Krenem čitati mail: mora me obavijestiti da ipak nisu u mogućnosti ponuditi izvođenje jer su prezauzeti i ne mogu se organizirati.



Još 2 puta sam pročitala te riječi da vidim jesam li dobro shvatila. Tlak na hiljadu dvjesto. E pa nećeš. Zvoni telefon i molim da se javi. Niže slijedi naš razgovor.

Ja: Dobar dan, zovem u vezi mail-a koji ste mi sad poslali. Malo sam iznenađena Vašim odgovorom. Ne razumijem što znači da ste prezauzeti.
Ona: Paaa.. mi imamo puno projekata, stroj nam je angažiran, teško nam se baš organizirati.
Ja: Pa niste me ni pitali kad mi treba stroj.
Ona: Hmmm? Pa rekli ste mi da Vam je hitna cijena pa sam pretpostavila da Vam stroj treba odmah. Znate, kad dobimo upit, obično stroj treba unutar 2 mjeseca.
Ja: Niste me pitali kad mi treba stroj.
Ona: A kad Vam treba stroj?
Ja: Ne u sljedeća 2 mjeseca.

I sad grande finale!
Vi sad koji čitate ovo, molim vas da duboko udahnete, a potom glasno izdahnete. Stvarno, napravite to. Ajde! E tako je ona napravila i izgovorila sljedeće riječi: A Vi bi baš nas?



Obzirom da sam vizualni tip, momentalno sam vizualizirala njezinu facu. Onako jadan, tužan, maltene razočaran izraz lica. Mislim si, pa oprosti kaj moraš radit u životu, kaj sam ti se obratila i na kraju krajeva, kaj će ti firma zaraditi i omogućit da dobiješ plaću. Ja sam jedna od tih koji su "krivi" za tvoj status zaposlene osobe.

Ja: Gospođo, je li se Vama radi u životu? I zašutim. Čekat ću je dok ne progovori. Držim se zlatnog pravila pregovora tko prvi progovori, gubi. Nije ništa pametno rekla, a onda me još jednom šokirala: A jeste se još nekom obratili? Ma kakav si ti to radnik? To kaj je tebi očito muka od posla i ne da ti se raditi, nije moj problem. Ako ti se ne radi, nemoj, mislim si.
Ja: Jesam, obratila sam se i drugim firmama. Znate što gospođo, Vama ak se ne radi u životu, ne morate. Recite mi da nećete poslati ponudu i to je to.
Ona: Pa kad Vam treba stroj?
Ja: Ne znam točno. Možda tek za 3 mjeseca, možda za 4, a možda i kasnije.
Ona: Zašto Vam je onda hitno znati cijenu?
Ja: Da mogu planirati troškove, napravit strategiju.; da li mi se isplati, ne isplati, da znam da li da tražim drugu opciju. Ako hoćete, pošaljite mi ponudu u ponedjeljak.
Ona: Ne mogu u ponedjeljak, nema mi šefa, ali u utorak ili srijedu će biti.
Ja: U redu, hvala. Doviđenja!

Što mislite, da li sam ikad dočekala tu ponudu? Nisam? Jeste sigurni? Pa normalno da nisam! Zato sam odlučila poslati e-mail njenom šefu i članu uprave s opisom neprofesionalnog ponašanja koje sam doživjela. O da! Ne zato jer sam zla i želim osvetu, već jer je puna burza ljubaznih ljudi naoružanih strpljenjem i voljom za rad koji se znaju profesionalno ponašati, barem malo bolje od nje. Sljedeće jutro kad mi se predstavila kao "zločesta teta", pitala da li sam normalna, da je ona samohrana majka (kakve veze ima privatan život s ponudom?!), bilo mi je jasno s kakvom osobom imam posla. Nakon čak 10 minuta besmislenog razgovora u kojem me napadala, a još uvijek nije ponudila da će odraditi svoj posao, onaj za koji je plaćen, rekla sam joj da ne znam za nju, ali da ja trebam ići dalje radit i s guštom poklopila slušalicu. O da!

Druga pak priča s lažnim zaposlenikom je ta da sam dogovorila sastanak koji se zapravo nikad nije ni dogodio. Na njen prijedlog (gospođa je tehnolog) i provjeru da li će direktor biti taj dan u firmi, krenula sam sa šefom na sastanak. Kišni dan, oko 1,5 sat vožnje od Zagreba. Na ulazu u firmu stoji nekoliko zaposlenika i na moje pitanje tko je od njih dotična gospođa, jedan od njih odgovara da je danas nema, uzela je bolovanje. A direktor, gdje je on? Aha, ni njega nema? Pogledam u šefa, sva izvan sebe, a osjećaj kao da sam nesposobna dogovorit sastanak, nakon već toliko odrađenih. Na sreću, jedan od zaposlenika se snašao, pozvao nas unutra i nekako smo izvukli najbolje što smo mogli od te posjete. Razmišljam: kako se kao zaposlenik koji je dogovorio sastanak s potencijalnim klijentom ne osjećaš dužnim javiti da te na dan sastanka nema u firmi? Sjedi, nedovoljan iz odgovornosti. Kako kao zaposlenik koji dogovoraš sastanak s potencijalnim klijentom, ne razmišljaš o veličini i važnosti posla koji smo potencijalno mogli dogovoriti? S jedne strane shvaćam, nije do nje kao tehnologa da razmišlja o tome, ali opet. Mogli smo biti najveći klijent koji ta firma ima, ali ona nije razmišljala tako. Ja sam jednostavno svaki put u šoku kad se sjetim ove priče.

Kada ste kao mali igrali neke igre koje su od vas zahtjevale da si sami izaberete suigrače, koga ste uvijek birali? One za koje ste znali ili vjerovali da će doprinjeti vašem uspjehu, vašoj timskoj pobjedi. Da ste voditelj tima, nevažno u kojoj instituciji, direktor firme, da li biste htjeli imati lažne zaposlenike? Da li biste htjeli znati za ovakve situacije kada bi se dogodile?

Ako niste zadovoljni s poslom, mijenjajte ga! Ako vam se ne da raditi, nemojte. Postavite se u poziciju direktora i razmislite da li biste htjeli imati sebe kao zaposlenika. I to pitanje si postavljajte svaki dan. Nije do toga da štetite firmi, već radi vas samih. Ako još niste otkrili kojem bi se poslu mogli veseliti svaki dan do kraja života, radite ono što ne volite, tako ćete najbrže saznati što zapravo volite. O da! :)

Martina Raškaj, mag.oec.

Savjetnica za životopis i zapošljavanje. VELIKI optimist. Strastveni istraživač. Vječni putnik. Područje rada: Promjena kao komfor zona.